U opsežnom istraživanju koje su uoči ulaska Hrvatske u EU proveli Večernji list i Millenium promocija građani Hrvatske između 100 ponuđenih hrvatskih velikana izabrali su njih 30 na koje su najponosniji. Objavljivat ćemo njihove portrete kako bismo ih bolje upoznali, cijenili i čuvali uspomenu na njih. Hrvatske velikane predstavlja dr. sc. Božo Skoko, stručnjak za hrvatski identitet i imidž s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
August Šenoa / Ivan Nepomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 1838. – Zagreb, 1881.)
Hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist. Najhrvatskiji, najzagrebačkiji i najplodniji pisac 19. stoljeća te istinski tvorac moderne hrvatske književnosti. Bio je germanskog češko-slovačkog podrijetla. Otac Vjekoslav (Alois) bio je slastičar zagrebačkih biskupa Alagovića i Haulika.
Studirao je u Pragu i Zagrebu te se istodobno bavio novinarstvom kako bi osigurao prihode. Radio je kao novinar i u Beču, a u Zagreb se vraća 1866. i radi za list Pozor. Dvije godine kasnije postaje gradski bilježnik a 1868. postaje i ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, gdje je radio i kao dramaturg. Njegov prvi roman Zlatarevo zlato objavljen je 1871. a dvije godine kasnije napušta kazalište i postaje gradski senator.
1874. počinje uređivati vodeći hrvatski književni časopis Vijenac, u kojem ostaje sve do smrti. Najveći je umjetnički domet ostvario kao romanopisac a zaslužan je i za odgoj čitateljske publike za ovu književnu vrstu, koja je u Europi postala dominantna u drugoj polovici 19. stoljeća. Najčešće teme su mu inspirirane nacionalnom povijesti te suvremenim događajima.
No, ipak povijesni romani zauzimaju središnje mjesto njegova stvaralaštva: Zlatarevo zlato (1871.), Čuvaj se senjske ruke (1875.), Seljačka buna (1877.), Diogenes (1878.) i Kletva (1880-1881. nedovršeno djelo). Šenoin model povijesnog romana imao je veliki utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu te će dominirati hrvatskim romanom sve do početka 20. stoljeća, a mnogi su hrvatski pisci oponašali njegovu strukturu i tehniku.
U romanima i pripovijetkama iz suvremenog života tematizira socijalne, političke i etičke probleme svoga vremena (Prosjak Luka, Barun Ivica, Vladimir, Prijan Lovro, Ilijina oporuka, Branka) a u njima se približava realizmu. O Šenoi je Matoš imao izrazito visoko mišljenje: "Šenoa je najzagrebačkiji sin, Orfej koji je dao glas i riječ tome kamenju da progovara narodnom dušom".
